Flauta, virtuozni instrument, laganog, prozračnog, “lepršavog” zvuka, sličan pjevu ptica, pripada skupini drvenih puhačkih instrumenata. Niti jedan drugi instrument, od svog postanka pa do danas, nije prošao takve transformacije i poboljšanja.
Povijest flaute vodi nas u primitivno vrijeme kada su se gradile od kostiju, gline i drveta. Moderni izgled flaute, koji uključuje građu od tri dijela: glave, tijela i koljena, dugujemo njemačkom majstoru T. Bemu, koji je živio u 19. stoljeću. Njegov sistem ventila, prstenova i metalno tijelo je oblikovalo današnji zvuk flaute a zvuk flaute podsjeća na magiju i ima posebno mjesto u folkloru mnogih naroda. Njen mekan i melodičan zvuk može oduševiti naše uši, omekšati srce i izazvati najljepše osjećaje.
Kad svira modernu koncertnu flautu, svirač puše preko rupe na glavi, mijenja položaj usana, otvara i zatvara klapne (poklopčiće) prstima pa se dobija čitav niz tonova. Flautisti koriste razne tehnike pri sviranju, pa osim običnih: dvostrukog , trostrukog jezika i frulata (letećeg jezika), od prošlog stoljeća se ekperimentira kucanjem klapni, istovremenim sviranjem i pjevanjem a i multifonikom – istovremenim sviranjem dva ili tri tona.